Tina Bertović: “Principi kopiranja i transmutacije”
Galerija Šira

Organizator

Galerija Šira

Galerija Šira prva je galerija Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, namijenjena izlagačkoj djelatnosti studenata. Preradovićeva 13, Zagreb.

Autori

Tina Bertović
QR Code

Trajanje

01 - 20 ožu 2018
Događaj je završio!

Tina Bertović / Principi kopiranja i transmutacije

Slikom na sliku

Što znači vidjeti? Što znači vidjeti slikarsko djelo? Ta naoko banalna pitanja otvaraju cio niz pristupa koji pitanje zamjedbe – kako opažajne tako i spoznajne – razmatraju u širokom spektru znanstvenih i teorijskih disciplina. Složeni odnos promatrača i promatranog pojavu viđenja čini zahtjevnim, ujedno i samosvjesnim postupkom. Vidjeti znači osvijestiti (uvidjeti), pri čemu implicitna gesta uvida u sebi sadrži i eksplicitan čin promatranja. Štoviše, precizan uvid u neko slikarsko djelo nužno uključuje povjerenje spram čulnog posredovanja. „Ima nešto očno u riječi točno“, rekao bi Mladen Pejaković. Paul Valéry pak kaže da uistinu znademo tek ono što smo kadri učiniti vlastitim rukama. Time ustvrđuje da spoznaja pripada pothvatu umijeća. Uvidjeti znači moći vidjeti. A môć viđenja ide ruku pod ruku sa sposobnošću razumijevanja. Svaki stvaralački čin predstavlja spoznajnu gestu. Nešto učiniti uistinu, znači učiniti to s razumijevanjem.

Pretpostavimo da slikar poznaje svoje djelo. Spoznavši ga u činu stvaranja on ga uistinu i vidi; prozire ga u potpunom rasponu njegovih materijalnih i oblikovnih sastavnica. No, kako stoji s promatračem? Što mu je činiti da bi određenu sliku mogao sagledati u svoj njenoj složenosti? Da bi je smogao vidjeti? Po svoj prilici to može učiniti tako da sliku interpretira služeći se stanovitim pothvatom umijeća. Upravo to je učinila Tina Bertović, postavivši neka temeljna pitanja o predmetu svog viđenja – o Kršnjavijevoj slici „Kopija prema Jordansu“, odnosno o Kraljevićevoj kopiji istog Jordansovog predloška „Satir u posjetu kod seljaka“. Izložena cjelina kojoj na ovoj izložbi nazočimo svojevrsni je odgovor na pitanja koja smo naveli, i ujedno demonstracija određenog umijeća. Razgledajući njene uratke možemo štošta saznati o dotičnim kopijama i izvorniku na koje se referiraju. No, možemo ponešto saznati i o samom umijeću promatranja. Pokušajmo u nekoliko koraka razložiti o čemu je zapravo riječ.

Gledanje je proces koji uključuje niz čina. Ti čini pak mogu biti opažajni i spoznajni. S time u skladu, svoj susret s navedenim slikama Tina Bertović je predstavila nizom interpretativnih postupaka. Serijom crteža i slika manjeg formata ona je jedinstveni izgled predloška raslojila na niz uprizorenja, pri čemu svaki prizor predstavlja pojedini opažajni sloj izvornika. Riječ je o pokušaju da se u izvornoj slici uoče oblikovni sedimenti, da se zornim učini njoj pripadajući likovni ustroj. A taj je ustroj složen. O njegovoj složenosti ne možemo govoriti u jeziku stoga što nam nedostaje slikarstvu pripadajući metajezik. Nismo u mogućnosti – kao što to u jeziku zahvaljujući gramatici jesmo – govoriti o glagolima i imenicama, o atributima i apozicijama, o sintaktičkim pravilima i gramatičkim propozicijama. No jedan od načina na koji možemo osvijestiti taj specifičan likovni sklop jest taj da ga prikažemo njemu srodnim sredstvom – likovnim opisom. Odabravši taj način interpretacije Tina Bertović je pokrenula neku vrst tautološkog postupka. Ona vizualni iskaz izvorne slike ponavlja u različitim, ali srodnim, likovnim izričajima. ‘Slikom na sliku’ – tako bi se mogao imenovati autoričin pothvat.

Raslojavanju pripadajućih oblikovnih, odnosno opažajnih slojeva Tina Bertović pristupa gotovo arheološki. No pri tome nije riječ o sondiranju materijalne strukture djela, nego o poniranju u poietički sloj djela – u razine njegove pertinencije. Ta nezgrapna, rogobatna riječ odnosi se na relevantnost, na bît oblikovane stvari. U našem slučaju odnosi se na likovnu bît, na način na koji je dotična slika sačinjena. No to raslojavanje – paradoksalno – ne otkriva neku skrivenu srž, već donosi uvid u odnosnu narav likovne cjeline. Ne postoje glavni i sporedni, prvi i posljednji sloj, već odnosna sveza mnogostrukih slojeva koji su podjednako pripadajući cjelini izvornika. Oni su uloženi u nj, međusobno su srasli na posve organski način. Odatle dojam vivisekcije koji nam se nameće: svaki rez slikovne interpretacije što ga Tina Bertović poduzima kao da zasijeca u živo, kao da otkriva vitalnu strukturu tretiranog organizma. Pouka koja proizlazi iz tog raslojavanja vitalnih sastavnica priziva glasovitu geštaltističku krilaticu: „cjelina se razlikuje od zbira njenih djelova“ (Köhler).

Varijacije na zadanu temu – ili pak derivacije, kako ih Tina Bertović precizno naziva (od lat. derivatio: izvođenje, odvođenje) – ukazuju na one aspekte izvornika koje laičko oko ne vidi, dočim ga izvježbani pogled likovno pismenoga promatrača vidi kao specifičnu gustoću slikovnog sloja. Osobitost te gustoće u tome je što je najčešće nismo kadri prozrijeti. Nismo je sposobni zamijetiti u jedinstvu njenih razlikovnih vidova. Stoga nam svaka derivacija otkriva pojedinu razinu likovnih odnosa što ih izvornik u sebi sadrži. A tih je odnosnih razina potencijalno beskonačno mnogo. Štoviše, njihova mnogostrukost jamstvo je sadržajne pregnantnosti pojedine slike. Otprilike kao što gustoća harmonika u vertikalnoj stratigrafiji pojedinog tona što ga proizvodi glazbeni instrument govori o njegovoj sonornoj kvaliteti. Znademo li pri tome da su muzički harmonici (alikvote) međusobno raspoređeni po egzaktnom proporcijskom principu (pa i redoslijedu), ta nam analogija može poslužiti da i sliku vidimo kao dobro ugođeni instrument koji nam prenosi zbirno odjekivanje likovnih podudarnosti.

U likovnoj analogiji riječ je pak o geometrijskoj strukturi formata koja ima generičko, ali i generativno svojstvo. Ona je polazište, ali i razvojna osnova za tvorbu oblika i njihovih odnosa. Egzaktna, eksplicitna razina vidljivog u slici omogućena je implicitnom razinom, implicitnim redom koji kao „posteljični sloj slike“ (Pejaković) regulira raspored konkretnih materijalnih i perceptivnih sastavnica slike. Implicitni red sliku „čini vidljivom“; čini je vidljivom utoliko što predstavlja sredstvo kojim slikar prevodi i posvaja pojavne fenomene u likovne činjenice. Pri tome se oslanja na one snage koje mu u tome pomažu: regulacijske snage razmjera, koji se kao ulančani omjer začinje proporcijom stranica zadanog formata (u ovom slučaju Biaurona, odnosno Folija zlatnog reza).

Didaktički pristup koji nam Tina Bertović predlaže sugerira da svaka slika u sebi sâmoj sadrži i svoju vlastitu interpretaciju. Njezine derivacije potvrđuju tvrdnju Abrahama Zemsza, kojom dotični semiotičar kaže da slikarija „i bez vlastita posredništva jezika sadrži vlastiti komentar“. Autorica je omogućila da ti komentari dospiju do nas, da se rasloje u niz opaženih sekvencija. Pri tome je važno naglasiti da je to učinila posredništvom vlastitog senzibiliteta. U njem se uostalom i krije zalog umijeća – moći opaziti likovno rimovanje, biti kadar zamijetiti proporcijske podudarnosti, znati uočiti navlastitu dramaturgiju likovnih odnosa, koji se očituju u pripremi i realizaciji, sugestiji i odgodi, zapletima i raspletima vizualnih napetosti. S osjećajem za karakterističan ritam sekvencija, za harmonična ravnovjesja i viziju cjeline, Tina Bertović ovom se izložbom predstavlja kao pažljivi promatrač. Promatrač koji umije vidjeti, budući da gleda kroz prizmu vlastitog, izbrušenog likovnog umijeća.   

Jagor Bučan

ŽIVOTOPIS

Tina Bertović rođena 20.11.1987. u Rijeci. Nakon završene gimnazije, upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, odsjek za Restauriranje i konzerviranje te diplomira 2013. g. sa najvećom pohvalom Summa cum laude i stječe titulu magistre. Tijekom dvije godine (2015.-2017.) obavlja stručno osposobljavanje u ŠPATULA D.O.O. (mentor Mirta Krizman, dipl. rest.-konz). Intenzivno se bavi restauriranjem i konzerviranjem umjetnina na različitim nosiocima. Također se bavi i slikanjem te je sudjelovala na nekoliko skupnih izložbi. Redovna je članica Hrvatskog restauratorskog društva (HRD), članica Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU), te od 2016. g. izlaže na Godišnjim izložbama članova. Godine 2014. sudjeluje na skupnoj izložbi “SLIKONOM, Promišljanje fenomena odnosa originala – kopija/kreativne derivacije” u Galeriji „STARI GRAD“ u Đurđevcu, na manifestaciji „DUGI PETAK“ u Modernoj Galeriji u Zagrebu gdje izrađuje interpretaciju slike pred posjetiteljima muzeja. Ima višegodišnje iskustvo u vođenju likovnih radionica za djecu i odrasle (Atelier Sellier, Kotar Studio i KotarFest!, Prostor Imaginacije, Igraonica Iznad oblaka, Infoshop Knjižnica Pippilota).

Uz svoju profesiju gaji i ljubav prema pokretu, bilo u obliku plesa, yoge, capoeire, acro yoge ili funambule-a (hod po žici). Živi i djeluje u Zagrebu.

kontakt: tina11bertovic@yahoo.com

Ovaj događaj je završio.

Tags: