Venientes-izbor izgodišnje produkcije radova studenata ALU 2017./2018.

IZJAVE O RADOVIMA/ ARTIST STATEMENT:

Davor Dmitrović

  1. godina preddiplomskog sveučilišnog studija grafike

Mentor: izv.prof.art. Joško Baće

Riječima autora:

“Radovi su dio ciklusa koji je u nastanku. Želja je načiniti slike koje se nikad neće moći pogledati u cjelini. Površina rada je suludo ovisna o svjetlosti, te ju reflektira prema promatraču kako se ovaj kreće pred površinom. Svjetlo se nikako neće prosuti po cijeloj površini, već se škrto skuplja na malom dijelu, u svom žarištu dok je ostatak rada u tami, zagašen. Promatraču preostaju tri opcije – odustati od gledanja slike, tražiti novi sadržaj u svjetlu ili, naposlijetku, zadovoljiti se jednom točkom gledišta. Ali znanje da nikako nećte moći vidjeti cjelinu ostaje prisutno.”

Lucija Žuti

  1. godina preddiplomskog sveučilišnog studija grafike

Mentorica: izv.prof.art. Mirjana Vodopija

Riječima autorice:

“Umjetnik” koji visi na križu, predstavlja umjetnikovu ogoljenost i stalnu izloženost napadima, kritikama, ali i pohvalama kako od strane publike tako od institucija koje su u moći da mu jednako tako priznaju status i potvrde valjanost i vrijednost pojedinog njegovog djela, odnosno umjetnik je upućen na institucije u potrazi za priznanjem i svojim položajem i statusom u društvu. Tako umjetnik za publiku postaje posrednik ili sredstvo reflektiranja društvene stvarnosti, a za institucije subjekt komunikacije od kojeg se očekuje uvijek nešto novo i drugačije. Kako umjetnik na svom stvaralačkom putu nikada nije sam, već ovisi o kustosima, kritičarima, povjesničarima umjetnosti, mecenama, kolekcionarima umjetnina, ali i publici, tako je uvijek izložen očima javnosti koja ga istovremeno uzdiže ili „razapinje”, a njegova se djela uvijek komentiraju, kritiziraju ili hvale, čime su umjetnikovi postupci izloženi stalnim propitivanjima i sumnjama. Umjetnik tako uvijek ostaje „ogoljen” pred publikom i institucijama.”

 

Ana Maria Maravić

  1. godina preddiplomskog sveučilišnog studija kiparstva, smjer- mala plastika I medaljerstvo

Mentor: red.prof.art. Damir Mataušić

Riječima autorice:

“Rad predočava način na koji funkcioniramo, ili bi barem trebali stremiti funkcionirati kroz život. Ljudima su uskraćene ruke i glave te imaju izbodene utrobe kako bi ukazali na povrede koje nam život može nanijeti, no na pojedincu je kako će to prihvatiti. Likovi u ovom radu odabiru svoje povrede slaviti plesom. Njihov karakter je nit vodilja, njihova unutarnja iskra koja im osvjetljava put. Na tom putu koji ponekad nije lagan mi rastemo poput biljaka, učimo, dolazimo do novih spoznaja.”

 

Ana Penić

1.godina diplomskog sveučilišnog studija kiparstva

Mentor: red.prof.art. Peruško Bogdanić

Riječima autorice:

“Rad predstavlja skupinu nepravilno raspoređenih kugli od kojih svaka funkcionira zasebno kao jedan stadij ili organizam i zajedno kao cjelina. Bojom i strukturom podsjećaju na živo tkivo koje odvojeno od figure bića stvara nepravilna tijela koja se oblikom približavaju kugli, ali ipak je svaka različita. Svaka nosi svoj individualni proces nastajanja i života. Dinamika oblika i strukura odaje dojam živog organizma. U nekim fazama kugle djeluju čvrsto i gotovo su savršenog oblika, dok u drugima kao da jedva održavaju zadanu formu i suzdržavaju se od urušavanja.”

 

Jelena Ivančić

  1. godina preddiplomskog sveučilišnog studija kiparstva

Mentor: red.prof.art. Mile Blažević

“Rad asocira na prirodnu silu jaču od ljudske moći. More izmiče čovjekovom pokušaju manipulacije i uspostave kontrole nad drugim ljudima, prirodom, stvarima, situacijama. Svojom snagom oko nas podsjeća na našu prolaznost, krhkost.”

 

Antonio Kutleša

  1. godina diplomskog sveučilišnog studija likovne kulture

Mentorica: red.prof.art. Ines Krasić

Riječima autora:

“Grafika nam pruža mogućnost promatranja nacrtanog predmeta iz jedne unaprijed određene točke promatranja. Samim sjenčanjem prikazanog predmeta nastojimo stvoriti privid trodimenzionalnosti u dvodimenzionalnom mediju. Međutim koliko god vješto postigli privid trodimenzionalnosti, nikada prikazani predmet nećemo moći sagledati sa svih strana. Vođen željom da predmet postane saglediv sa svih strana, javila se ideja tranzicije dvodimenzionalne grafike u trodimenzionalni objekt. Direktna tranzicija dvodimenzionalnog grafičkog crteža u trodimenzionalni objekt, bez oblikovanja samog predmeta u tradicionalnim kiparskim tehnikama ostvarena je putem 3D tehnologije. Kako bi u tome uspijeli, sam grafički crtež zamišlja se kao trodimezionalni predmet razrezan na tanke slojeve, koji postavljeni pravilnim redoslijedom jedni na druge čine cijeli predmet. Svaki pojedinačni sloj sprema se kao pojedinačni crtež, koji se naknadno u 3D softverima pretvara u reljef određenih debljina. Dobiveni reljefi postavljaju se jedni na druge i stvaraju cjelokupni trodimenzionalni prikaz, model izvornog crteža spremnog za trodimenzionalni ispis. Trodimenzionalnim ispisom dobivenog modela, dobivamo trodimenzionalni objekt izvornog grafičkog crteža sada sagledivog sa svih strana. Dobiveni objekt možemo smatrati kiparskim radom, radom koji osim interesa grafičkih institucija može jednako privuči interese kiparskih institucija, povećavajući pritom vlastitu šansu za izlaganjem u objim institucijama.”

 

Jelena Petrić

2.godina diplomskog sveučilišnog studija likovne kulture

Mentor: red.prof.art. Ante Rašić

Riječima autorice:

“Instalacija Object_no.7 postavljena je poput registratora pogleda. Oni koji su nekoć omogućavali komunikaciju privatnoga i javnoga, sada su u novom svjetlu i sami izloženi očima javnosti. “

Objekt. Objekt ili predmet (pred-metnuto) znači bačeno u susret, tj. stvar postaje objekt u susretu sa subjektom. Objekt kao umjetničko djelo je stvar koji nije po sebi (po svojoj materijalno prostornoj prisutnosti) umjetničko djelo nego po tome što je artefakt koji suočava svijet umjetnika i svijet publike (kulture).

Miško Šuvaković, Pojmovnik suvremene umjetnosti, Horetzky, Zagreb 2005

 

Petra Šabić

  1. godina diplomskog sveučilišnog studija likovne kulture

Mentor: doc.art. Gordana Bakić Vlahov

Riječima autorice:

“Strah od bijelog platna rezultira inverzijom podloge u crno. Jednako kako i zasićenje mišljenja unutarnjeg odnosno vanjskog promatrača rezultira odsustvom istog. Taj međuprostor u kojem je sadržan upravo pogled ponekad stvara podnošljivu, ali intenzivnu buku koja kao da izvire iz svih jedinica okoline. Nespretno, ali sigurno prilagođavanje pojedinom izvoru i suprotstavljanje materijala progovara jezikom vječnog procesa. Jarke, no i dalje prigušene linije koje se bore za svoje mjesto u crnilu možda više nego metaforički smještaju pojedinca u odnos nad onim kojeg smatraju da ima tu moć pogleda, a ona je itekako jaka. Pogled daje odluku, a odluka daje put. Možda i samo platno je samo po sebi ono što se gleda, dok onaj koji intervenira na njega stvara ono što biva, samo po sebi, a svejedno poprima svoje oblike s obzirom na broj, intenzitet i sadržaj pogleda. Ovdje, panoptikon postaje ono između svijesti i svijesti da se biva gledanim. Na koncu konca, nemoguće je pobjeći onom unutarnjem i vanjskom jer jedno bez drugog ne postaje ono što znamo takvim, jednako kao što i pogled nije pogled ako već prije nije bio potaknut identificiranjem vlastite buke sa bukom koju prepoznajemo kod nekoga drugog.”

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Diana Zrnić

  1. godina preddiplomskog sveučilišnog studija slikarstva

Mentor: izv.prof.art. Zoltan Novak

 

Riječima autorice:

“Vjerujem da je koncept umjetnosti koji povezuje društvo i pojedinca dobar alat u kojem se može raspravljati o globalnim i multikulturalnim pitanjima koja utječu na naše društvo. Stoga, moja umjetnost nastoji vizualno proučiti kako ljudi reagiraju na problem koji je postavljen neposredno pred njihove oči. Cilj mojeg rada je istražiti može li umjetnost imati značajan utjecaj na ljude koji se bore za preživljavanje. Dakle, pitam se o učinkovitosti umjetnosti kada se bavim ozbiljnim pitanjima poput ekstremnog siromaštva. Može li umjetnost biti obrazovni instrument koji ljudima omogućuje sudjelovanje? Kako umjetnost nudi mogućnost opozicije, pruža li istodobno i mogućnost promjene? Štoviše, treba li umjetnost uopće živjeti od takvih odgovornosti? U tom kontekstu, zainteresirana sam za teme beskućništva, otuđenja, rutine i sustava vrijednosti kojima pristupam na provokativan i izravan način, tražeći pravdu, jednakost, suosjećanje i uvažavanje. U domeni vizualnih umjetnosti, tradicionalnim i netradicionalnim medijima želim komunicirati s raznolikom publikom o pitanjima koja su važna za naše živote. Ne možemo živjeti u svijetu gdje je otpad jednog čovjeka hrana drugog. Moj je cilj podići kulturnu svijest koja okružuje ova kritična pitanja.”

 

 

Helena Rubčić

  1. godina preddiplomskog sveučilišnog studija kiparstva

Mentor: red.prof.art. Petar Barišić

 

Riječima autorice:

,,Aglomeracija sjećanja 2” rad je iz istoimene serije radova. Osvjetljavajući krutu opipljivu formu dobivam fluidnu neopipljivu sjenu koja ne nalikuje samom obliku objekta. Time pokazujem koliko su naša sjećanja fluidna, te koliko su podložna promjenama.

 

 

 

 

 

Katrin Radovani

1.godina diplomskog sveučilišnog studija slikarstva

Mentorica: izv. prof. art. Ksenija Turčić.

 

Riječima autorice:

“Razmišljam o planinama; i što nas to privlači u planine, nas djecu prebogate i svedostupne civilizacije? Pričamo o “bijegu za vikend”, “bijegu u planine”, “bijegu na odmor”, ali od čega bježimo, mi djeca civilizacije što smo prirodom zagospodarili i sve planine porobili? Izbjeći danas nadzoru, nemoguće je. Nadzor nam je, kao blagodat i nusprodukt, donijela civilizacija koja je utišala sve nepoznanice divljine.  Nadzor, sigurnost, komfort… Zašto se onda ponekad osjećamo kao u zatvoru iz kojeg izlaza nema? Uvijek dostupni, svugdje vidljivi, čak i na našim “izletima u prirodu”, našim odlascima “na planine”, godišnje odmore, skijanja, vikende izvan grada – nosimo li mi “okove” civilizacije sa sobom? Civilizacija i institucija; život u okrilju institucije znači preživljavanje u umjetničkom svijetu, vidljivost je natječaj koji se mora zadovoljiti za sigurnost i stabilnost, a danak je pokornost pisanim i nepisanim pravilima koje je netko, onaj nadređeni Netko, odredio. Za te mrvice kruha stalna je borba: poput gradskog goluba moraš biti prisutan i stalno vrebati, okovan za asfalt ne možeš odletjeti u divljinu. Ne možeš li? Slikam tu mitsku divljinu, predjele koji ne postoje, pejzaže metaforičkih planina, promatrajući ih iz ovog mjesta na kojem jesam, iz podnožja, iz zatvora ‘vidljivosti’ – jer i za mene su oni daleki i nedostupni.  Jer, ako odem tamo, tko će moje slike vidjeti?”