Tina Bertović- Principi kopiranja i transmutacije

 

Što znači vidjeti? Što znači vidjeti slikarsko djelo? Ta naoko banalna pitanja otvaraju

cio niz pristupa koji pitanje zamjedbe – kako opažajne tako i spoznajne – razmatraju
u širokom spektru znanstvenih i teorijskih disciplina. Složeni odnos promatrača
i promatranog pojavu viđenja čini zahtjevnim, ujedno i samosvjesnim postupkom.
Vidjeti znači osvijestiti (uvidjeti), pri čemu implicitna gesta uvida u sebi sadrži i eksplicitan
čin promatranja. Štoviše, precizan uvid u neko slikarsko djelo nužno uključuje
povjerenje spram čulnog posredovanja. „Ima nešto očno u riječi točno“, rekao
bi Mladen Pejaković. Paul Valéry pak kaže da uistinu znademo tek ono što smo
kadri učiniti vlastitim rukama. Time ustvrđuje da spoznaja pripada pothvatu umijeća.
Uvidjeti znači moći vidjeti. A môć viđenja ide ruku pod ruku sa sposobnošću razumijevanja.
Svaki stvaralački čin predstavlja spoznajnu gestu. Nešto učiniti uistinu,
znači učiniti to s razumijevanjem.
Pretpostavimo da slikar poznaje svoje djelo. Spoznavši ga u činu stvaranja
on ga uistinu i vidi; prozire ga u potpunom rasponu njegovih materijalnih i
oblikovnih sastavnica. No, kako stoji s promatračem? Što mu je činiti da bi određenu
sliku mogao sagledati u svoj njenoj složenosti? Da bi je smogao vidjeti? Po
svoj prilici to može učiniti tako da sliku interpretira služeći se stanovitim pothvatom
umijeća. Upravo to je učinila Tina Bertović, postavivši neka temeljna pitanja o
predmetu svog viđenja – o Kršnjavijevoj slici „Kopija prema Jordansu“, odnosno o
Kraljevićevoj kopiji istog Jordansovog predloška „Satir u posjetu kod seljaka“. Izložena
cjelina kojoj na ovoj izložbi nazočimo svojevrsni je odgovor na pitanja koja
smo naveli, i ujedno demonstracija određenog umijeća. Razgledajući njene uratke
možemo štošta saznati o dotičnim kopijama i izvorniku na koje se referiraju. No,
možemo ponešto saznati i o samom umijeću promatranja. Pokušajmo u nekoliko
koraka razložiti o čemu je zapravo riječ.
Gledanje je proces koji uključuje niz čina. Ti čini pak mogu biti opažajni i
spoznajni. S time u skladu, svoj susret s navedenim slikama Tina Bertović je predstavila
nizom interpretativnih postupaka. Serijom crteža i slika manjeg formata ona
je jedinstveni izgled predloška raslojila na niz uprizorenja, pri čemu svaki prizor
predstavlja pojedini opažajni sloj izvornika. Riječ je o pokušaju da se u izvornoj slici
uoče oblikovni sedimenti, da se zornim učini njoj pripadajući likovni ustroj. A taj je
ustroj složen. O njegovoj složenosti ne možemo govoriti u jeziku stoga što nam nedostaje
slikarstvu pripadajući metajezik. Nismo u mogućnosti – kao što to u jeziku
zahvaljujući gramatici jesmo – govoriti o glagolima i imenicama, o atributima i apozicijama,
o sintaktičkim pravilima i gramatičkim propozicijama. No, jedan od načina
na koji možemo osvijestiti taj specifičan likovni sklop jest taj da ga prikažemo njemu
srodnim sredstvom – likovnim opisom. Odabravši taj način interpretacije Tina
Bertović je pokrenula neku vrst tautološkog postupka. Ona vizualni iskaz izvorne
slike ponavlja u različitim, ali srodnim, likovnim izričajima. ‘Slikom na sliku’ – tako
bi se mogao imenovati autoričin pothvat.
Raslojavanju pripadajućih oblikovnih, odnosno opažajnih slojeva Tina
Bertović pristupa gotovo arheološki. No pri tome nije riječ o sondiranju materijalne
strukture djela, nego o poniranju u poietički sloj djela – u razine njegove pertinencije.
Ta nezgrapna, rogobatna riječ odnosi se na relevantnost, na bît oblikovane stvari.
U našem slučaju odnosi se na likovnu bît, na način na koji je dotična slika sačinjena.
No to raslojavanje – paradoksalno – ne otkriva neku skrivenu srž, već donosi uvid
u odnosnu narav likovne cjeline. Ne postoje glavni i sporedni, prvi i posljednji sloj,
već odnosna sveza mnogostrukih slojeva koji su podjednako pripadajući cjelini
izvornika. Oni su uloženi u nj, međusobno su srasli na posve organski način. Odatle
dojam vivisekcije koji nam se nameće: svaki rez slikovne interpretacije što ga Tina
Bertović poduzima kao da zasijeca u živo, kao da otkriva vitalnu strukturu tretiranog
organizma. Pouka koja proizlazi iz tog raslojavanja vitalnih sastavnica priziva
glasovitu geštaltističku krilaticu: „cjelina se razlikuje od zbira njenih djelova“ (Köhler).
Varijacije na zadanu temu – ili pak derivacije, kako ih Tina Bertović precizno
naziva (od lat. derivatio: izvođenje, odvođenje) – ukazuju na one aspekte
izvornika koje laičko oko ne vidi, dočim ga izvježbani pogled likovno pismenoga
promatrača vidi kao specifičnu gustoću slikovnog sloja. Osobitost te gustoće
u tome je što je najčešće nismo kadri prozrijeti. Nismo je sposobni zamijetiti u
jedinstvu njenih razlikovnih vidova. Stoga nam svaka derivacija otkriva pojedinu
razinu likovnih odnosa što ih izvornik u sebi sadrži. A tih je odnosnih razina potencijalno
beskonačno mnogo. Štoviše, njihova mnogostrukost jamstvo je sadržajne
pregnantnosti pojedine slike. Otprilike kao što gustoća harmonika u vertikalnoj
stratigrafiji pojedinog tona što ga proizvodi glazbeni instrument govori o njegovoj
sonornoj kvaliteti. Znademo li pri tome da su muzički harmonici (alikvote) međusobno
raspoređeni po egzaktnom proporcijskom principu (pa i redoslijedu), ta
nam analogija može poslužiti da i sliku vidimo kao dobro ugođeni instrument koji
nam prenosi zbirno odjekivanje likovnih podudarnosti.
U likovnoj analogiji riječ je pak o geometrijskoj strukturi formata koja
ima generičko, ali i generativno svojstvo. Ona je polazište, ali i razvojna osnova za
tvorbu oblika i njihovih odnosa. Egzaktna, eksplicitna razina vidljivog u slici omogućena
je implicitnom razinom, implicitnim redom koji kao „posteljični sloj slike“
(Pejaković) regulira raspored konkretnih materijalnih i perceptivnih sastavnica slike.
Implicitni red sliku „čini vidljivom“; čini je vidljivom utoliko što predstavlja sredstvo
kojim slikar prevodi i posvaja pojavne fenomene u likovne činjenice. Pri tome
se oslanja na one snage koje mu u tome pomažu: regulacijske snage razmjera,
koji se kao ulančani omjer začinje proporcijom stranica zadanog formata (u ovom
slučaju Biaurona, odnosno Folija zlatnog reza).
Didaktički pristup koji nam Tina Bertović predlaže sugerira da svaka slika
u sebi sâmoj sadrži i svoju vlastitu interpretaciju. Njezine derivacije potvrđuju
tvrdnju Abrahama Zemsza, kojom dotični semiotičar kaže da slikarija „i bez vlastita
posredništva jezika sadrži vlastiti komentar“. Autorica je omogućila da ti komentari
dospiju do nas, da se rasloje u niz opaženih sekvencija. Pri tome je važno naglasiti
da je to učinila posredništvom vlastitog senzibiliteta. U njem se uostalom i krije
zalog umijeća – moći opaziti likovno rimovanje, biti kadar zamijetiti proporcijske
podudarnosti, znati uočiti navlastitu dramaturgiju likovnih odnosa, koji se očituju
u pripremi i realizaciji, sugestiji i odgodi, zapletima i raspletima vizualnih napetosti.
S osjećajem za karakterističan ritam sekvencija, za harmonična ravnovjesja i
viziju cjeline, Tina Bertović ovom se izložbom predstavlja kao pažljivi promatrač.
Promatrač koji umije vidjeti, budući da gleda kroz prizmu vlastitog, izbrušenog
likovnog umijeća.
Jagor Bučan