Petra Orbanić i Marija Plečko: Prirodne putanje

‘’Često bi, u trenutcima kada bismo pokušavale objasniti svoje umjetničke nagone, govorile da je sve što stvaramo dio procesa i da ćemo, dok god on traje, trajati i mi s njime. U tom procesu postoje faze koje se pretaču iz jedne u drugu, postepeno, nenasilno, tako da svaka sljedeća ne isključuje postojanje prethodne. Svako iskustvo jednom stečeno ne može se izgubiti. Pohranjeno u našoj memoriji, utjecat će na naše buduće postupke, bilo to umjetničko stvaralaštvo ili život sam po sebi.’’

Petrine pu tanje…
Prirodne putanje. Prirodno se okrećemo prema ili od.
Dvostruki pokret koji ide iz jednoga u jedno i stvara periodičan univerzum.
Dvoglasja koja se sklapaju i rasklapaju. I krhkoća tih dvoglasja.
Trenutnost unisonog.
I ponovno naštimavanje.
Prirodne putanje pokreti su o kojima ne razmišljamo, koji se prirodno odvijaju i prema kojima se i mi usklađujemo. To ne moraju čak ni biti oku vidljive fizičke promjene, to mogu biti blagi titraji, oku nevidljivi, koje možemo čuti samo ako pažljivo slušamo. Jer, prirodno je, kako biljkama, tako i nama samima, da se krećemo, da dišemo, da se okrećemo.
Biljke čine pomake, ali, pri dnu, one su uvijek fiksirane. I u toj svojoj nemogućnosti da se kreću, moraju se cijelo vrijeme međusobno naštimavati okrećući neki svoj dio prema nečemu (npr. Suncu) ili od nečega (npr. druge biljke koja joj radi sjenu).
A ako se biljka pomakne jer joj je druga biljka napravila sjenu, znači da postoji i realna mogućnost da će svojim pomakom ta biljka napraviti sjenu drugoj biljci. I tako unedogled, biljke, a i mi, uvijek se naštimavamo pa kada zazvučimo zajedno s nečim, kada se dogode ti unisoni tonovi koji ponekad ne traju duže od nekoliko trenutka, tada možemo reći da su nam se prirodne putanje spojile, tada nastaju dvoglasja. U budućnosti, ta će se dvoglasja vjerojatno u nekom trenutku ponovno razići, s mogućnošću koja se otvara isti taj trenutak kada se raziđu – mogućnošću da se opet negdje jednom, u tom periodičnom univerzumu, sretnu.

Marijine pu tanje…
Smatram da je dozvoliti sebi da se dotaknuti različitim iskustvima mijenjamo prirodna putanja u vlastitom napretku. Napretku u ovom kontekstu uvjetno rečeno. Napredak kao prirodni put odrastanja, sazrijevanja i formiranja nas kao nas.
I mi se mijenjamo.
No i dalje kao da radimo navođene istim impulsima, unatoč tome što u trenutcima kada razmjenjujemo radove i uviđamo da smo i dalje ‘’mi’’, ne znamo točno objasniti koji nas to zajednički nagoni, unutrašnji porivi i inspiracije potiču, ni koji koncept slijedimo. Ono što znamo da nas spaja jest potreba da pokažemo i izrazimo nježnost i senzibilitet koji posjedujemo kao ljudi i kao bića koja osjećaju i koja taj osjećaj žive. Možda tek koristimo različite metafore da bi u konačnici izrekle i sabrale se u istom.
Izražavam osjećaj.
Time ne mislim na ljubav, sreću, mržnju ili neki drugi, nego na apsolutni osjećaj kojeg povezujem s osjećajnošću samom po sebi. I dok stvaram on se materijalizira u mome radu da bi mi potom ta ista materija jednakim senzibilitetom vratila natrag poslano.
I neki su radovi samo manifestacija emocije, no trenutan rad sam stvara sekundarni osjećaj koji se zatim spaja i koegzistira s primarnim u cikličnoj simbiozi. Tako jedan drugog njeguju, održavaju i upotpunjuju dok zajedno rastu/rastemo u prirodnoj putanji. Pritom nastaju univerzalni, floralni motivi, forme i oblici jer upravo u njima taj osjećaj vizualiziram.
Vjerujem da postoji neka uzajamna veza između stanja svijesti i stvaranja kao takvog i ako to sažmem u ideju da stvaram ono što jesam (općenito i trenutno) tada pojmovi kao: nježnost, senzibilnost, spokoj, mir, nit, linija, tankoća, krhkost, prozirnost, dematerijalizacija, odraz, sjena, minimalizam, jednostavnost i prirodnost nisu samo epiteti i asocijacije koje opisuju moj rad, nego postaju epitetima koji opisuju i mene, trenutno.

Marija Plečko i Petra Orbanić

ŽIVOTOPISI

Marija Plečko

Rođena je 1992. u Zaboku, gdje 2010. završava Školu za primijenjenu umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću, a iste godine upisuje sveučilišni studij Likovne kulture na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Diplomirala je na Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti 2016. godine.

Petra Orbanić

Rođena je 1991. u Puli, gdje je maturirala u Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn. Sveučilišni studij Likovne kulture na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu upisuje 2010. Ljetni semestar 2013/2014. provodi,u sklopu Erasmus programa, na Akademiji likovnih umjetnosti u Helsinkiju. Diplomirala je na Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti 2016. godine.

Zajedno izlažu te organiziraju, sudjeluju i surađuju na brojnim likovnim radionicama
i projektima. Dobitnice su nekoliko Rektorovih nagrada i pohvala dekana za
uspješan rad, 2. HPB nagrade na Salonu mladih 2016. i pohvale Akademije likovnih
umjetnosti iz latinske klasifikacije s velikom pohvalom (Magna cum laude).

Važnije izložbe:
2017. – Rezonance; Galerija Živi atelje DK, Zagreb, samostalna izložba
– T-HT nagrada@msu.hr; Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb
– Tebi, o nama; Galerija SC, Zagreb, samostalna izložba
2016. – Troškovnik, 33. Salon mladih; HDLU, Zagreb
– Ništa, ali ipak je; Galerija VN, Zagreb, samostalna izložba
– Retroperspektiva – Ova bi djela mogla biti…; HDLU (Galerija PM i Prsten),
Zagreb
– IZ-U: Amputiranje Bezidentitetizma; Muzej grada Đurđevca, Đurđevac
2015. – Neki studenti ALU; Galerija Pikto, Zagreb

KONTAKT: petraorbani@yahoo.com, marijaplecko.92@gmail.com