Performans: Fast Food Kleopatra

Tema: Performans se bavi problemom nedostatka poslova za studente koji su vezani uz struku pri čemu se studenti okreću poslovima kao što su: slastičar, djelatnik u fast foodu, konobar, prodavač u dućanu, kuhar, čistač …

Redoslijed događanja prije i tokom performansa:

Skulpturalni radovi dolaze pripremljeni u galeriju, postavljaju se stolovi i stolice, pripremaju se svijetla za promjenu ambijenta u galeriji, printevi Mercedesa i kebaba se postavljaju po lokalu, odvija se proba sa muzikom za cjelokupni ugođaj. Netom prije početka performansa prodavač peče porciju ćevapa na tavici, da cijeli prostor ima miris pečenog mesa, na zvučnicima se pušta balkanska i turska muzika, prostor je osvjetljen rozom bojom. Prodavač koji je istovremeno i vlasnik oblači svoju dugu usku bijelu košulju, duge bijele uske hlače, lažne LV opanke i zalizuje si kosu unazad. Performans započinje tako što prodavač otvara vrata i izlazi van zapalit cigaretu ne mareći za ljude ispred galerije. Tokom njegovog boravka ispred fast fooda se daje kratki govor o izložbi koji on jedva da sluša i nema nikakvu reakciju na njega. Prodavač odlazi u fast food i ide iza svog pulta, gdje očekuje goste koji dolaze do njegovog pulta naručit kebabe ili hot dogove. Prodavač priprema kebab režući komade kebaba od silikona te ih stavlja u lepinju od spužve, za vrijeme stavljanja mesa u lepinju ispituje goste kakve priloge žele. Dok priprema hranu prodavač se smješka i pristupačan je ljudima. Gosti nakon što dobiju hranu odlaze sjest za jedan od 5 stolova ili za visoki pult. Performans završava u 21:00 sa govorom prodavača da treba zatvorit lokal jer ide u provod sa prijateljima.

Odnos stvaranja i rada pojavljuje se, barem u Europi, negdje s počecima kapitalizma koji bi se mogao smjestiti u 15. stoljeće. Nešto što je bilo ljudsko djelovanje dijeli se na ta dva, često sukobljena, koncepta. Pri tome je umjetnost počela zauzimati prostor stvaranja, a sve ostalo prostor rada koji je morao uključivati funkcionalnu svrhovitost koja se može jednostavno izmjeriti u količini uloženog napora i dobivene koristi. Postmoderno stanje dodatno je napelo taj odnos pretvarajući pojedinca u racionalnog planera vlastite sudbine koji slobodno bira svoj put. Time se i svako stvaranje pokušalo transformirati u mjerljivu kategoriju, a raspuklina rada i stvaranja pojavila se i u samoj umjetničkoj proizvodnji. S jedne strane stvarao se novi estetički režim kojeg je određivalo tržište umjetnina sa svim svojim akterima – kolekcionarima, kupcima, galeristima, kustosima i umjetnicima. A s druge se pojavila umjetnost koja je, barem načelno, ostala u potpunosti posvećena stvaranju objekata, u kojoj je pitanje recepcije ostalo sekundarno. Odnos tih dvaju novih društvenih prostora višestruko se preklapaju, kako bez rada nema stvaranja i obratno tako i  novi estetički režim traži objekte koje će inkorporirati u svoju ponudu, dobaviti mu izložbeni prostor i publiku.  Put profesionalnog umjetnika često je upravo usmjeren prema stvaranju dopadljivih objekata s ciljem prodaje vlastitog stvaranja. Ovaj performans tako ne otvara samo problem prekarnog rada studenata umjetnosti već mnogo više i umjetničke produkcije danas. I to posebno one vizualne. Današnja je kultura gotovo u potpunosti oslonjena na vizualnoj informaciji, no istovremeno ne postoji obrazovni sustava koji bi podučavao analizi vizualnosti. Svakodnevno se koristimo iznimno moćnim tehnologijama za stvaranje vizualnih iskaza s time da ni sami zapravo nismo u stanju shvatiti što ti iskazi znače, koju smo poruku poslali. U digitalnom univerzumu držimo se isključivo utvrđenih formi s malo smisla za istraživanje drugih oblika reprezentacija ili samoreprezentacije. Činjenica ja da, kao što nismo osposobljeni razumijeti vizualne iskaze, tako nismo u stanju ni istraživati u vizualnom polju. Takva brzinska produkcija nalik je vizualnom fast-food restoranu. U njemu jedemo zgotovljenu hranu kojoj je cilj da ne odstupa od naučenih okusa i mirisa. Foucaultovski rečeno diskurs je zavladao našim osjetilima, pa je time i autorstvo mrtvo, ostao je nasmiješeni subjekt koji ponavlja forme. No, ta diskurzivna maska stvara i privid da iza nje postoji neki autentični iskaz, neko naše drugo ja, stvaralačko ja. To nas tjera na grozničavo traženje prostora užitka koji naravno uvijek izmiče, jedva čekamo kraj “radnog vremena” da bi se posvetili istinskom stvaranju pri tome u potpunosti nesvjesni činjenica kako je ta istina i autohtonost zapravo proizvod, a ne neka inherentna pozicija.