Tea Ivković: Rad o radu

Istraživanje o smjeru kamo proces rada vodi i čime je predodređen kroz povijesne refleksije ono je čime se ovaj rad bavi. Rad o radu je također istraživanje; rad je zanimanje i bijeg od njega nije moguć zbog konstantne okupacije sljedećim korakom, zbog stalnog konstruiranja i dekonstruiranja novih ideja, njihovih konteksta i formi. Zbog svega navedenog ugoda je radna konstanta, okupacija misli. Sam produkt i nije ono čemu stremi rad, bar ne u mom slučaju; za mene su to samo trenutak definiranih rečenica ali ne i kraj toka misli. Misli okupirane mogućnošću simulacije ne dopuštaju odmor. Govorim o nelagodi i svojevrsnoj opsesiji procesom rada. Zanima me kamo svoje misli mogu odvesti radom. Važno je da osoba bude realizirana u mogućnosti sazrijevanja, rasta i učenja.
Poetičnost transparentnog preklapanja perfekta i prezenta nas definira kroz segmente utisaka okoline. Izloženi smo i možda čak i podložniji utjecajima nego što uistinu mislimo da jesmo u nadi da kontroliramo ono što postajemo. Iako polemike oko predodređenosti imaju svoju težinu, bavljenje prošlošću uvijek intrigira kao značajan čimbenik suočavanja s onim što imamo i što jesmo danas. Iščekivanje futura u prezentu nas tjera dalje u traženju pravca u kojem se stvaranje može nastaviti a koji nije definiran nikakvim obećavajućim parametrima. Put ostvarenja je jedinstven. Staklena stolica i stakleni krevet ne pružaju mogućnost za odmor. Ideja te forme promatrača drži u izdržaju i gura ga preko granica. Svaki pokušaj odmora bio bi neuspješan i opasan. Čak i unutar samog rada pojavljuje se potreba za konstantnom promjenom u svrhu otklanjanja udobnosti i ugode koja proizlazi iz poznate situacije, primjerice usvojenog znanja i vještine.
Drugi dio ambijentalne instalacije –radni prostor– kao miraz prošlosti i odnosa prema zanatu i njegovoj upotrebljivosti korespondira sa svježinom i transparentnom oštrinom sobe u kojoj je opasnost odmora glavni atribut opisa neupotrebljivih formi namještaja. Vrlo opasno je odmoriti se u današnjem sustavu odnosa prema radu. Cjelokupna struktura procesa podložna je promjenama u slučaju odmora. Radna soba postolara, mog djeda, uz primjere njegovog oblika rada s utiscima prošlosti, kroz klompe iz djetinjstva vezane uz hod koji se nastavlja, gura rad dalje i vodi nas koracima do opasne sobe bez mogućnosti odmora. Oštra ljuljačka metafora je uspomena bezbrižnog dječjeg osjećaja sigurnosti koja u drugom materijalu djeluje zastrašujuće. Hodanje je također način otklanjanja boli kralježnice čija slika pokazuje nepravilnosti. Hodanje poput meditativnog procesa rada otkriva nove spoznaje. Pravilno držanje kod hodanja vrlo je važno kao način eliminacije povrede diskova. Neizvjesnost hodanja kao i sam proces rada iziskuje vrijeme i izdržljivost.
Postoji li uopće prepoznatljiva ideja osjećaja ugode u radu i eventualne boli u sferi odmora?
Ne snalaze se svi u statici, zar ne?

Tea Ivković

ŽIVOTOPIS

Tea Ivković je rođena 1992. godine u Zagrebu, Republika Hrvatska. Maturirala je 2011. na grafičkom odsjeku Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu i iste godine upisuje preddiplomski sveučilišni studij Grafika na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Zimski semestar akademske godine 2014./2015. provodi na Latvijas Mākslas akadēmija, studirajući kao Erasmus stipendistica. Trenutačno je na diplomskom studiju Grafike u klasi prof. Mirjane Vodopije.
Sudjelovala je na brojnim grupnim izložbama, radionicama i likovnim kolonijama. Dobitnica je nekoliko priznanja za rad: 2012. godine Pohvala Akademijskog vijeća ALU za rad tokom akademske godine 2011/2012.; isto priznanje dobiva i za narednu akademsku godinu, 2013. godine; 2015. godine dobitnica je Posebne Rektorove nagrade za sudjelovanje u izvedbi opere Borisa Papandopula “Madame Buffault”.

Kontakt: tea_ivkovic@hotmail.com