Tomislav Hršak: “Života”
Galerija Šira

Organizator

Galerija Šira

Galerija Šira prva je galerija Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, namijenjena izlagačkoj djelatnosti studenata. Preradovićeva 13, Zagreb.

Autori

Tomislav Hršak
QR Code

Trajanje

31 lis 2018 - 20 stu 2018
Događaj je završio!

Tomislav Hršak / Života

Naziv ove izložbe je u genitivu

Upravo je nedavno okončana autorova izložba u Meštrovićevom paviljonu, u kojoj je golemim sašivenim platnom izgradio unutarnji, vlastiti paviljon, na čijem je obodu intervenirao projekcijama, referirajući se na Zdenac života autora te velebne arhitektonske građevine (dok se na vanjskom obodu eksterijera galerije odvijalo preuređenje postojeće zelene površine). Sada, u Preradovićevoj, u nekadašnjem Studiju G, Hršak ponovno, unutar dimenzije jednoga mjesta, otvara drugo, pokrivajući ga platnom, sakrivajući mu utrobu, a istodobno izlažući ga poput objekta, poput kutije u kojoj se čuva svako moguće prostorno rješenje koje njegova četiri zida nude; sve njegove sudbine dane su nam kao mistično pitanje. Ipak, Hršak se ne bavi klasičnim postavom; on galeriju nudi, poput pozitiva u kalupu, koji pod rukom, poput snijega, postaje sve topliji, vlažniji i uskoro će mu se suditi skidanjem, odnosno svlačenjem. Na toj tankoj granici uzbuđenja događanja i suptilne tjeskobe (trenutka u kojem se želi rastvoriti kalup), koja je ujedno linija nastanka nove stvari, nove tvari, nalazi se dimna zavjesa; neopisivo, a ponovno taktilno, neviđeno, ali nam i posve jasno. Umjetnik nanovo izmišlja već postojeće, dopušta si oduzimanje izlagačkoga prostora kako bi stvorio mjesto za novonastalu auru koja će dotaknuti fantazmu o novoj vrijednosti, o utjesi da je besmisao smislen. Prostor bez gravitacije, bez težine i vremena. Prikazani Trag kao da je snimljen između dvaju vremena, kada ga nema, kada nema za koga biti (ostaviti znamen života). U galeriji nas očekuje još prekinutih, ometenih očekivanja; mjesto svjetla plamena ispunjeno je samoniklom iz vode biljkom Aloe barbadensis Miller, koja u pripisanoj joj ulozi besmrtne čuvarice bdije nad brončanom lubanjom, posljednjim ostatkom čovjeka, ali i prvim kiparskim zadatkom. Stoga je upravo video portal na vrhu stuba, uokviren njihovim vitičastim okvirom, tu kao obrnuta autorova referenca na sliku Gabrijela Jurkića, Put u vječnost. I dok se Jurkićev anđeo pognuto spušta do dimnih stupova, Hršakova intervencija pokrivanja prostora uobličena je u subliminalni paradoks – cijeli jedan prostor, ukalupljen unutar galerije (ne)dostupan ostaje na vrhu posljednje stube (naziv ove izložbe je u genitivu; uloga izravnog objekta). Prepušten je svim njegovim mogućim potencijalnim rješenjima; od kojih je najvažnije ono jedno — nalazi li se u sobi tamo, iza, preko, intencija toliko silna da s nama uspostavi kontakt, a ponovno toliko odlučna da to ipak ne učini? Čemu je ova video projekcija doista udahnula život, što je to ostalo pokriveno tihim snijegom? Koji je prostorni oksimoron učinjen između unutrašnja četiri zida čija je uloga ostati nam nepoznatim? Ili kako je to čovjek bezuspješnog prekoračaja, Josip Vaništa, rekao u intervjuu Dobroslavu Silobrčiću — Živimo da bismo umrli (video loop).

put ovog teksta / kontakt / proizvodnja zamišljenog umjetnikova glasa

Podržavam galeriju, gradeći joj novu, podržavam život, dajući mu vodu, izlažući ga poput svečanosti same, vraćajući se lubanji, svome prvome zadatku, ogoljelom skeletu trudim se obećati jasnoću u zrelosti. Dajem obećanje da ću živjeti.

Ana Mušćet


Ovaj događaj je završio.

Tags: