Mia Štark: Tragovi pokreta – vizualizacija i procesualnost
Od ateljea do plesnog studija i natrag, ponovo
Razmišljajući kako pristupiti radu Mije Štark iz pozicije dramaturginje, pitala sam se prije svega o namjeri autorice da za autora teksta odabere nekoga tko je tek prosječni promatrač kada se radi o likovnoj umjetnosti, a profesionalni gledatelj u polju suvremenog plesa. Na početku mi se učinilo da su ta dva prostora gledanja sasvim odvojena i udaljena. Pritom sama autorica kao da inzistira na njihovoj suprotstavljenosti i oprečnosti (plesnoj je umjetnosti oduzet prostor, a crtež umjesto vidljivog reprezentira ono nevidljivo). Kao gledateljica koja je nedavno vidjela crteže i dramaturginja koja je vidjela koreografiju rada koja prethodi tim crtežima činilo mi se zanimljivije od detektiranja tih dviju vremenski odmaknutih pozicija promisliti o zajedničkom prostoru koji rad Mije Štark otvara za gledatelja.
Slika, fotografija, crtež- uvijek predstavljaju fiksnu točku u vremenu pred kojom onda, dovoljno maštovit gledatelj, može naknadno generirati povijest, narative i procese koji tom objektu prethode. Ovaj rad sastoji se od više takvih točaka disperziranih u vremenu koje prethode, inače, završenom objektu. Ta se činjenica dodatno podcrtava u nazivima grafika: Vježba za centar, Vježba za solo. Na taj način odnos između vidljivog, završenog i izloženog objekta i nevidljivih procesa koji prethode njegovoj artikulaciji u ovom slučaju postaje izokrenut. U fokus gledatelja se stavlja upravo nevidljivo – koreografsko koja onda, i nakon završetka rada u studiju, nastavlja “raditi” i u sferi likovnoga. Prostor koji se rastvara pred gledateljem nije prostor izlaganja i reprezentacije, već je to prostor rada umjetnice koji se odvija u različitim vremenskim intervalima. Pritom se ne radi, kako je to nerijetko slučaj, o romantizaciji i estetizaciji samog umjetničkog procesa stvaranja i ideje rada. Procesi koje autorica čini vidljivima su procesi rada, meditacije, odmora, ali i prostori vježbanja, zastoja u radu, pogrešaka i pokušaja, te ponovnih početaka. Pitanje o tome da li se radi o ateljeu ili plesnom studiju postaje sekundarno – jer ono nevidljivo u tijelu podjednako nam izmiče u oba prostora, da bi se već negdje ponovo pojavilo.
Mila Pavićević
ŽIVOTOPIS
Mia Štark rođena je 24.11.1992. godine. 2017. godine diplomirala je pri Umjetničkoj akademiji u Osijeku, na Odsjeku za likovnu umjetnost, modul grafika, u klasi prof. Marija Čaušića. 2016. godine upisuje Preddiplomski studij Suvremenog plesa, izvedbeni smjer, na Odsjeku za ples, pri Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Na Akademiji dramskih umjetnosti ima priliku učiti od poznatih i aktivnih koreografa/plesača i umjetnika (Ana Mrak, Petra Hrašćanec, Tony Thatcher, Matej Kejžar, Maayan Danach, Sanna Myllylahti, Guy Nader, Zrinka Šimičić Mihanović, Irma Omerzo,
Nikolina Pristaš).
Područje njezinog interesa je intermedijalnost unutar suvremene umjetničke prakse, posebice unutar vizualnih i izvedbenih umjetnosti. Djeluje kao multimedijalna umjetnica (bazirajući se na kombinaciji medija – tijelo, crtež, tradicionalna grafika) te aktivno izlaže u Hrvatskoj i inozemstvu, među kojima se ističu samostalne izložbe u Osijeku, Bure baruta i Cluju – Napoca (Rumunjska) Gesture drawings, s mladim belgijskim umjetnikom Charlesom J. De Bisthovenom.
Dobitnica je dviju rektorovih nagrada, 2016/2017. Rektorova nagrada
Sveučilišta u Zagrebu i 2015/2016. Rektorova nagrada Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Akademske godine 2015/2016. boravi na Sveučilištu Umjetnosti i Dizajna u Cluju – Napoca, Rumunjska, kao student stipendist programa Erasmus + 2014 – 2020, a 2014. godine boravi tjedan dana na umjetničkoj rezidenciji u Frans Masereel Centrumu u Kastrleeu, Belgija, kao asistentica umjetnicima Ani Sladetić Šabić i Miranu Šabiću. 2017. godine sudjeluje u rezidencijalnom programu u sklopu Umjetničkog kampa Kamenjak kao plesač u projektu engleskog koreografa Tonya Thatchera „XDraw – Rescore”.
Kontakt: mia.stark92@gmail.com